Armensko pitanje: genocid ili masovni zločin?

Napisao/la: politikum

Ukupan broj reči: 1161 | Datum: 17 05 2012 | komentari: 0



Verzija za štampu

Preuzmi HTML



Armensko pitanje: genocid ili masovni zločin?

By politikum,

Tema seminarskog rada glasi: „Armensko pitanje“?! Zašto upravo ovakav naziv, zašto naslov ne bi glasio „genocid nad Armenima“? Prije svega, cilj ovoga rada nije da se bavi tematikom masovnog stradanja Armena iz 1915. godine za vrijeme „transformacije“ Osmanskog Carstva u Republiku nego da izvrši jednu kratku deskripciju tekstova u kojima se nudi i jedno idrugo viđenje ovoga događaja. Prije svega bit će obrađen tekst Torbena Jorgensena koji zastupa stav da je nad Armenima izvršen genocid i to od strane Turaka. Drugi tekst, čiji je autor Mehmet Necef, promišlja o modernim razmišljanjima Turske na događaje iz 1915. godine, kako se ona kreću, da li se svrstavaju u jednu ili više grupa. Veoma je bitno istaći da je cilj ovoga seminarskog rada prikazati kako uvijek postoje dvije strane viđenja o nekom događaju u historiji i da se samo uz jedno potpuno, objektivno, nepristratsno istraživanje može doći do prave istine o nečemu, no ne treba poricati da su se dogodili masovni zločini nad Armenima (1915.) i koji vjerovatno imaju karakter zločina genocida.

Prva strana viđenja "Armenskog pitanja"

(tekst napisan na osnovu rada Torbena Jorgensena „Turska, SAD i genocid protiv Armena)
Jorgensen započinje svoj rad tezom da je nad Armenima počinjen zločin genocid 1915. godine. Za taj zločin okrivljuje Turke jer su Armeni kao grupa živjeli na prostorima Osmanskog Carstva (prva velika grupa Armena živjela je na prostorima regije Van, a druga velika grupa živjela je na prostorima Anadolije). Prije svega rad promišlja o historijskom kontekstu ovoga događaja. Tako Jorgensen navodi da je Osmansko Carstvo do 1908. godine izgubilo veliki broj posjeda (na balkanskom poluotoku) i da je Carstvu prijetilo mogućim novim teritorijalnim pretenzijama, prvenstveno od strane Rusije. 1908. godine dolazi do državnog udara predvođenog tzv. mladoturcima iz Komiteta za ujedinjenje i progres – Ittihad.
1913. godine  vlast preuzimaju ultranacionalisti, predvođeni trijumviratom: Enver, Talaat i Jemal. 1914. godine započinje ofanziva na Kavkaz (u središte armenskih teritorija) pod vođstvom Enver-paše protiv Rusa. Ova ofanziva je bila potpuni neuspjeh, što svjedoči činjenica da su ruske trupe prodrle u samu regiju Van. Nezadovoljni porazom i neuspjehom, Trijumvirat je razloge za ovakav ishod ratnih djelovanja vidio u armenskoj nelojalnosti odnosno viđenju da su Armeni sarađivali sa Rusima a sve u cilju da ostvare svoje aspiracije ka stvaranju nezavisne države. Kao odgovor na to, započinju masovna hapšenja i donosi se odluka o deportacijama od strane Talata, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. Deportacije su zapravo značile marševe velikih razmjera odnosno krajnije odredište je bila Sirija ili Mezopotamija. Veliki dio puta Armeni su morali prijeći pješke. Za vrijeme marševa bili su izloženi maltretiranjima, silovanju pa i na kraju i ubijanju. Ove zločine vršili su žandarmerija, policija, armija i specijalne snage (poput organizacije Teshkilati Mahsusa). Završetak procesa genocida dolazio bi u logorima oko Der-el-zor u sirijskoj pustinji gdje su Armeni umirali od gladi i bolesti.

„Ozbiljne procjene o broju ubijenih variraju između šesto hiljada i dva miliona, s generalnim konsenzusom oko brojke od jednog miliona.“

Druga strana viđenja "Armenskog pitanja"

 
(tekst napisan na osnovu rada Mehmeta Necefa „Turska medijska debata o masakru nad Armenima“)
Necef razmatra pitanje događaja iz 1915. godine kroz prizmu razmišljanja „Turske“. Prije svega vrši deskripciju stavova velikog broja turskih intelektualaca. Iz promišljanja, navode se četiri grupe turskih intelektualaca koja razmatraju ovo pitanje. Prva grupa predstavlja one koji priznaju genocid nad Armenima i koji smatraju da se Turska treba izviniti i ponuditi neku vrstu pokajanja za sve žrtve genocida. Najistaknutiji zastupnik ovakvog vida razmišljanja jeste turski historičar Taner Akcam, koji je u Turskoj doživio veliko kritikovanje upravo zbog ovakvog stava. Druga grupa pod nazivom grupa „međusobnog ubijanja“ zastupa stav da se u to vrijeme desio građanski rat u kojem su se Turci i Armeni međusobno masakrirali i da to predstavlja tragičan događaj. Vjerovatno najveća grupa jeste ona koja predstavlja grupa „mi smo stvarne žrtve“, ova grupa intelektualaca ne priznaje stradavanja Armena već ističe da su Turci u tom razdoblju puno više stradali od Armena. I na kraju postoji također i četvrta grupa, ona vjerovatno koja je i najradikalnija u svojim stavovima, koja zastupa mišljenje da Turci ne bi trebali osjećati nikakvo pokajanje za nemile događaje jer smatraju da su Armeni bili nelojalni prema Imperiji i da su oni sami krivi za same deportacije i kasnija događanja. Iz navedenoga, može se zaključiti da razmišljanja i stavovi u Turskoj idu većinom u jednom smjeru, a taj smjer jeste negiranje genocida.
Literatura: Steven L.B. Jensen (2003): Genocid: slučajevi, poređenja i savremene rasprave, Danski centar za holokaust i istraživanje genocida

Druge teme dostupne na politikum-teme



O Autoru

Politikum, blog o temama iz oblasti društvenih nauka, svjetskih dešavanja i politike.





Ocena: Još uvek nije ocenjen

Komentari

Nema komentara.

Još članaka iz ove Kategorije

Napoleon - Jedan od najvećih vojskovođa u istoriji

Predsednik Skupštine Republike Srbije- dr. Nebojša Stefanović

Armensko pitanje: genocid ili masovni zločin?

Geopolitika hladnog rata - George Frost Kennan